Prilagodba djeteta na vrtić: Strah od odvajanja
Doživljavanje straha smatra se normalnim dijelom djetetova razvoja. Univerzalne funkcije straha su pripremiti tijelo da izbjegne ili umanji prijetnju koja bi mu mogla naštetiti. Kako dijete raste, javljaju se različiti tzv. razvojni strahovi: oko 6. mj. strah od nepoznatoga lica; oko 8. mj. strah od odvajanja od roditelja; oko 2. god. strahovi od životinja; oko 3. god. strah od čudovišta, paukova; oko 5-6 god. strah od „sumnjivih ljudi“,…
Bez obzira na to čine li se odrasloj osobi djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete su oni stvarni i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete ponovno osjeća sigurno i zaštićeno uz njih.
Emocionalna potreba u osnovi doživljavanja straha jest potreba za povratkom osjećaja sigurnosti. To možemo ostvariti nježnim i ozbiljnim glasom i/ili fizičkim kontaktom (zagrljajem, dodirom)
Strah prepoznajemo po znakovima kao što su: „zamrzavanje“ ili bijeg, udaljavanje, povlačenje glave i tijela prema unutra, viši ton glasa, iznenadno udisanje.
Separacijska anksioznost (tjeskoba zbog odvajanja)
Neka djeca, često zbog nedostatka podrške iz okoline, ne nauče se nositi sa svojim strahovima. Postaju intenzivnije anksiozna i napeta nego što bi se to očekivalo u određenim situacijama, te ih je potrebno jako uvjeravati i smirivati da bi prihvatila činjenice. Sama roditeljska zabrinutost može utjecati na djetetovu opuštenost jer djeca intuitivno zaključuju da su određene okolnosti strašne ako su roditelji tako zabrinuti za njih. Ta djeca također često mogu biti povučenija i imati snažniju potrebu da zadovolje roditeljska očekivanja, pa se njihova tjeskobnost može ispočetka drugačije tumačiti.
Znakovi anksioznosti: stalna razmišljanja i intenzivni strahovi vezani uz sigurnost roditelja, odbijanje odlaska u vrtić/školu, učestali fizički bolovi, ovisnost o roditeljima neadekvatna razvojnoj dobi, panični napadaji ili napadaji bijesa tijekom odvajanja od roditelja, problemi tijekom spavanja ili noćne more.
Što učiniti kako bismo pomogli djetetu da nauči regulirati strah?
- Empatički reflektirati djetetov osjećaj, primjerice riječima: „Ovo te baš uplašilo….“, „Iznenadilo te to, pa si se uplašio….“
- Istaknuti djetetu realnost, reći na primjer: „Znam da se bojiš čudovišta u sobi, ali u sobi nema čudovišta.“
Što ne činiti?
- Smijati se, rugati djetetu izjavama poput : „Ponašaš se kao beba!“
- Odbacivati snagu trenutačnoga djetetova osjećaja straha.
- Nuditi brzinska rješenja poput „Budi hrabar!“
- Postavljati mnogo pitanja.
Anksioznost zbog odvajanja kod roditelja očituje se kao zabrinutost, tuga ili krivnja zbog kraćeg odvajanja od djeteta. Dok određena razina anksioznosti zbog odvojenosti može biti normalna i zdrava, prenaglašena separacijska anksioznost može biti vrlo loša za mentalno zdravlje roditelja, imati negativan utjecaj na roditeljsko ponašanje, roditeljski odgoj i u konačnici na djetetov razvoj.
Kako si roditelj može pomoći?
- Utvrditi postoji li osjećaj nesigurnosti i/ili krivnje zbog odvajanja od djeteta
- Prihvatiti da su razdvajanja normalan dio života
- Postupno upoznati dijete s novom osobom koja će brinuti o njemu
- Prihvatiti da se drugi brinu o djetetu na svoj način i da je za dijete zdravo
- imati različite skrbnike
- Razdvajanje treba izgledati kao činjenica
- Za roditelje je zdravo da uzmu vrijeme za sebe
Kada potražiti stručnu pomoć?
Za dijete- ukoliko djetetova anksioznost postane toliko snažna da utječe na njegovo svakodnevno funkcioniranje (nema prijatelje, ne može ostati nigdje samo bez roditelja iako je to očekivano za njegovu dob, ima nisko samopoštovanje).
Za roditelje- ukoliko primjećujete da vam je iznimno teško smiriti se, fokusirati pozornost i misli na nešto drugo kada ste odvojeni od djeteta, te takvo stanje potraje tijekom dva-tri mjeseca, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta.
Pripremila: Ivana Vukšić, psihologinja
Izvor: T.Gjurković, T.Knežević , „Medvjedića je strah ostati u vrtiću“ **
**Slikovnica se bavi problemom straha i separacijske anksioznosti kod djece, odnosno straha od odvajanja od roditelja. Kroz jednostavnu priču i životinjske likove djeca će prepoznati vlastitu situaciju i emociju straha koja se zbog nje javlja.