Premda se komunikacija, jezik i govor u svakodnevnom govoru smatraju sinonimima te su itekako isprepleteni, kako u razvoju, tako i u korištenju, treba razlikovati svaki od tih segmenata i sagledati ih zasebno.
Komunikacija predstavlja aktivan proces razmjene misli i ideja.
U temelju je razvoja govora i jezika.
Komunikacija obuhvaća kako razumijevanje, tako i proizvodnju.
Forme kroz koje se komunikacija očituje su geste, vokalizacija, znakovi, slike, simboli, pokreti.
Ona je jako bitna za uspostavljanje odnosa s drugima, te omogućava izražavanje želja, komuniciranje potreba, ali i razumijevanje navedenog od strane drugih osoba.
Kada govorimo o jeziku – koji predstavlja drugu stepenicu razvojne piramide, dakle razvija se usporedo s komunikacijom, ali se uči u komunikaciji – on predstavlja sustav dogovorenih pravila i simbola koji se povezuju u veće cjeline, a određena skupina ljudi se njime sporazumijeva.
Govor je, naposljetku, zvučna realizacija jezika odnosno ono što mi kazujemo, govorimo riječima, a predstavlja jedan od najvažnijih komunikacijskih i jezičnih alata za prijenos informacija.
Okolina u kojoj se dijete nalazi mora biti poticajna, kako bi dijete moglo usvajati određene etape razvoja, usvojiti komunikacijske obrasce, jezično- govorni razvoj, ali i cjelokupni razvoj.
Komunikacijski razvoj se temelji na 2 etape, kako je vidljivo iz grafičkog prikaza. To su predintencijska komunikacija i intencijska komunikacija. Govoreći o predintencijskoj komunikaciji (do 9. mjeseca života), možemo govoriti o ponašanjima djeteta koja se očituju u pogledima, mimikama i gestama, ali oni zapravo nemaju komunikacijsku namjeru.
Odrasle osobe su te koje ovim komunikacijskim obrascima pridaju značenje (npr. zaključuju da dijete plače kada je gladno), a dijete na taj način uči da svojim ponašanjem može izazvati reakciju kod odrasle osobe, te tada ta komunikacija postaje intencijska, odnosno namjerna, s ciljem izazivanja reakcije druge osobe.
Jezični razvoj se dijeli na dva dijela, a to su jezično razumijevanje (u dobi od >8mj.), koje je na početku uglavnom situacijsko, odnosno vezano za određenu situaciju (npr. dijete razumije kada mu kažemo ”Idemo se kupati.” Ili ”Idemo van.” jer to povezuje sa unaprijed doživljenim iskustvima), a kasnije postaje i leksičko, odnosno dijete može razumjeti izolirane riječi koje nisu vezane za situaciju.
Sa oko 12 mjeseci života djeteta, očekuje se pojava prve riječi sa značenjem, odnosno, okolina toj riječi pridaje određeno značenje, dijete počinje shvaćati da riječi imaju određenu težinu kojom ponovno mogu utjecati na druge osobe, i tada počinje etapa širenja vokabulara u govoru.
Logopedinja: Ivana Talić
No Comments