21.stoljeće donijelo je djeci viši životni standard, veća prava, ali i mnoge izazove- brze tehnološke promjene, utjecaj medija, vršnjačke pritiske, nepovoljne obrazovne prilike i sl. Često idealiziramo djetinjstvo kao bezbrižno doba. No, biti dijete ne znači odsustvo emocionalne boli i patnje. Jedan od trenutno najvećih izazova i za djecu i za odrasle je suočavanje sa posljedicama zdravstvene krize, nove i neizvjesne situacije u kojoj moramo pratiti posebne upute kako se ponašati kako bi zaštitili vlastito zdravlje i zdravlje drugih.
Iako djeca predškolske dobi ne razumiju nužno što se događa oko njih, pogotovo u dugoročnom smislu, osjetljiva su na osjećaje bliskih odraslih osoba koje ih okružuju, osjećaju njihovu tjeskobu i nesigurnost.
Nakon kriznih događaja većina djece ima očekivane stresne ili traumatske reakcije koje se očituju na emocionalnom, tjelesnom, misaonom planu te u promjeni ponašanja (plašljivost, tjeskoba, razdražljvost, nemir, promjenu navika i sl.). S obzirom da su očekivane, najčešće kažemo da su to normalne reakcije na nenormalne događaje.
Ipak, kod neke djece ne dolazi do promjena u ponašanju nakon teških iskustava, što može zbuniti odrasle koji o njima brinu.
Sposobnost djece da se uspješno razvijaju unatoč nevoljama i zaprekama nazivamo njihovom OTPORNOŠĆU.
Pokazalo se kako otpornija djeca:
- imaju veću sposobnost nošenja sa brigama i poteškoćama, uspješnija su u rješavanju problema
- misle pozitivno, vjeruju u sebe i svoje snage
- uspješnija u održavanju dobrih odnosa s vršnjacima i odraslima
- sretnija, zdravija i uspješnija u odgojno-obrazovnom kontekstu
- nisu sklona rizičnim ponašanjima
Otpornosti pridonose vanjski faktori (odnosi djeteta sa roditeljima, obitelji, prijateljima,…) i unutarnji faktori u koje se ubrajaju karakteristike samog djeteta (samopouzdanje, osjećaj sigurnosti, pripadanja,…) koje smanjuju njegovu ranjivost i time jačaju otpornost.
Dakle,kako bi se dijete učinkovitije moglo suočiti s nesigurnošću i teškoćama, treba odrasle koji su mu sigurna baza, za koje zna da su za njega tu ma što god se dogodilo. Važna mu je uključenost u primjerene i podržavajuće aktivnosti i vrtić/školu, razvoj prijateljstava s drugom djecom, uključenost u aktivnosti gdje može razvijati svoje interese i snage.
Otporno dijete za sebe može reći slijedeće rečenice: Imam…ljude kojima vjerujem i volim ih; Ja sam…osoba koju se može voljeti; Mogu …naći načine kojima ću riješiti probleme.
Ipak, otpornost nije dobro unaprijed pretpostavljati. To najčešće čujemo kod odraslih koji za dijete kažu: „Mali je, nije mu ništa!“ Djeca ponekad mogu samo “djelovati kao otporna” jer iz nekog razloga potiskuju problem.
Otpornost nije određena karakteristika djeteta jednom zauvijek- rizik raste kod promijenjenih okolnosti i ovisi i o intenzitetu događaja kojima je dijete izloženo.
Otporna djeca imaju sigurne snage koje predstavljaju temeljni zaštitni sustav razvoja, a odrasli su im važni da njihovu otpornost podrže.
Pripremila : psihologinja Ivana Vukšić
No Comments